U sklopu Tjedna cjeloživotnog učenja, a kao dio aktivnosti programa „Idem, ideš, idemo – Klub OSI u zajednici“, koji financira Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, u našoj su Udruzi jučer gostovali učenici 2. razreda srednje škole, smjer fizioterapeuti, u pratnji nastavnice Ane Debeljak De Martini.
Tema edukacije bila je pristup i komunikacija sa slijepim osobama, no budući da je ovo tek prvi u nizu naših zajedničkih susreta i edukacija, željeli smo krenuti od upoznavanja – i to ne samo s osnovama oštećenja vida, već prije svega s ljudima koji iza tog oštećenja stoje.
Naši su gosti imali priliku upoznati troje naših članova koji su oštećenje vida stekli u različitim životnim razdobljima i na različite načine. Njihova iskustva školovanja, prilagodbe na gubitak vida, svakodnevnog života i uključivanja u društvo također su bila različita.
Upravo smo na njihovim primjerima razgovarali o tome da zajednički nazivnik „osoba s oštećenjem vida“ ne znači i jednako iskustvo, jednake potrebe ili jednak način funkcioniranja. Svaka osoba ima svoju priču, svoje mogućnosti, ograničenja, iskustva i način na koji se nosi sa situacijama u kojima se nalazi. Zato je individualni pristup važan – ne samo u komunikaciji, nego i u učenju, radu, rehabilitaciji i fizioterapiji.
Učenici su imali priliku i sami „osjetiti“ različite oblike oštećenja vida pomoću simulacijskih naočala, a razgovarali smo i o osnovama pravilnog vođenja slijepe osobe. No upravo se u praktičnom dijelu pokazalo koliko naizgled jednostavne stvari mogu postati zanimljiv izazov kada se u njih uključi osoba s oštećenjem vida.
Nastavnica Ana Debeljak De Martini podijelila je s učenicima i svoje prvo iskustvo u vođenju zajedničkih vježbi za naše članove. Prisjetila se trenutka kada je shvatila da njezina, naizgled potpuno jasna uputa „podignite štapove“ korisnicima s oštećenjem vida zapravo nije bila ni približno jasna onako kako je ona zamislila.
Iz toga se razvila i zanimljiva rasprava o fizioterapiji – primjerice, o tome kako fizioterapeut može koristiti dodir kako bi korisniku pomogao razumjeti i pravilno izvesti određeni pokret. I ponovno se pokazalo isto: ono što je jednom korisniku potpuno prirodno, drugome može biti neugodno, nejasno ili nedovoljno. Zato nema univerzalnog recepta, već je potrebno upoznati osobu kojoj pružamo podršku i prilagoditi joj način rada.
A bilo je i puno smijeha.
Nakon početnog oklijevanja učenici su se sve više uključivali u razgovor, postavljali pitanja i isprobavali ono o čemu smo razgovarali. Atmosfera je vrlo brzo postala opuštena, a edukacija se pretvorila u razgovor u kojem su iskustva i pitanja dolazila s obje strane.
Upravo nam je to i bio cilj prvog susreta – ne prenijeti samo nekoliko pravila o tome kako pristupiti slijepoj osobi, već otvoriti prostor za upoznavanje, pitanja i razumijevanje.
Na kraju smo dogovorili povratni posjet i nastavak edukacije, a otvorile su se i neke druge mogućnosti za zajedničke aktivnosti. O tome ćemo ipak nekom drugom prilikom.
Za sada ćemo samo reći – veselimo se nastavku.
