Hrvatski zavod za socijalni rad, Područni ured Požega je u ponedjeljak 04.11.2024. bio domaćin edukacije čija je svrha bila jačanje kapaciteta predstavnika institucija koji rade sa žrtvama nasilja. Mario Burek, savjetnik pravobranitelja za osobe s invaliditetom iz Područnog ureda pravobranitelja za osobe s invaliditetom iz Osijeka, upoznao je više od 20 sudionika s općenito radom ureda POSI, zakonskim okvirima vezano uz osobe s invaliditetom, a najveći dio edukacije je posvetio prenoseći konkretna znanja i vještine potrebne za ostvarivanje kvalitetne i ravnopravne komunikacije s osobama s invaliditetom koja je preduvjet za uključivanje osoba s invaliditetom u svakodnevnicu. Edukaciju je organizirao Centar za podršku i razvoj civilnog društva DELFIN iz Pakraca u okviru programa: “KROZ SURADNJU DO KVALITETNOG PRUŽANJA USLUGA” kojega je financijski podržalo Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike. Edukacija je organizirana i održana zajedno s partnerima programa, Udrugom slijepih Pakrac – Lipik i Hrvatskim zavodom za socijalni rad, Područni ured Pakrac.
Osobito nam je drago jer je edukacija bila dobro posjećena jer je naša udruga i predložila ovakvu vrstu edukacije. Naime, osobe s invaliditetom doživljavaju više stope nasilja nego osobe bez invaliditeta. Nejednakost u viktimizaciji nasilja doživljava se široko. Muškarci i žene, kao i djeca i odrasle osobe s invaliditetom imaju značajno veću vjerojatnost doživjeti nasilje od osoba istog spola ili godina bez invaliditeta. Osim što su pod većim rizikom od nasilja općenito, osobe s invaliditetom doživljavaju povećane stope mnogih različitih vrsta nasilnih zločina kako pokazuju različite studije.
Međutim, zbog vrlo često su-ovisničkog odnosa s počiniteljem nasilja ili ograničenja/nemogućnosti prijave nasilja na pravu adresu, vrlo veliki postotak osoba s invaliditetom često nasilje niti prepoznaje niti ne prijavljuje.
Gdin. Burek je samu edukaciju započeo vježbom predstavljanja koju je u isto vrijeme pretvorio u vježbu slušanja i komunikacije te je sudionike doveo u poziciju da netko drugi govori u njihovo ime. Kratka vježba koja je vrlo zorno prikazala kako se osobe s invaliditetom osjećaju kada netko drugi, njihov roditelj, skrbnik, asistent ili bilo tko, govori u njihovo ime. Osim konkretnih primjera prikladne komunikacije s osobama s različitim oblicima invaliditeta (tjelesna, senzorna, intelektualna), veliki je naglasak stavljen kroz primjere i na različite modele gledanja na invaliditet tako da smo upoznati s pojmovima Modela milosrđa, Medicinskog modela, Društvenog modela te Modela ljudskih prava.
Valja istaknuti kako je doista velika potreba za održavanjem većeg broja ovakvih radionica jer se kroz njih može jako puno naučiti čak i kad su „učenici“ osobe koje već rade s osobama s invaliditetom kroz svoju udrugu, ustanovu ili instituciju.
