Priopćenje Upravnog odbora udruge povodom 15. listopada – Dana bijelog štapa

Udruga slijepih Pakrac – Lipik tradicionalno obilježava Dan bijelog štapa svake godine organizacijom različitih aktivnosti u našoj zajednici. Do sada smo za taj dan organizirali druženja članova u prostoru naše udruge, izložbu tiflotehničkih pomagala, edukaciju učenika osnovnih i srednje škole, bili su nam u posjetu vrtićanci, a pozvali smo i predstavnike institucija i ustanova na „kavu u mraku“.   Kroz godine se nakupilo izuzetno mnogo aktivnosti vezanih uz taj dan i svaka je uključivala druženje i naših članova sa svim tim „povremenim namjernicima“. Kroz godine smo isto tako pokušavali svima ukazati na težak položaj slijepih kako u našoj lokalnoj zajednici, tako i na razini države. Naime, već godinama Hrvatski savez slijepih radi na poboljšanju statusa slijepih osoba kroz prijedloge izmjena i dopuna Zakona o socijalnoj skrbi, te kroz rad na izradi kvalitetnog Zakona o inkluzivnom dodatku. Godine prolaze, promjene se ne dešavaju ili se ne dešavaju na način koji bi našim članovima bar donekle pomogao u izjednačavanju mogućnosti i socijalnom uključivanju te im omogućio dostojanstveniji život.

Po definiciji, INVALIDNOST je fizički ili mentalni nedostatak koji ograničava osobu u jednoj ili više životnih aktivnosti. Postoje dva gledišta na invaliditet – socijalni i medicinski. Socijalni model formuliran je ’70tih godina prošlog stoljeća u opoziciji prema medicinskome modelu invaliditeta, na koji su se tada pretežno oslanjale društvene politike razvijenih zemalja. Medicinski model invaliditeta tretira osobe s invaliditetom kao osobe ograničenih funkcija te se upravo tjelesna oštećenja vide kao glavni čimbenici koji sprečavaju osobe s invaliditetom da se na isti način kao i drugi uključe u život zajednice i društva u cjelini.

Socijalni model invaliditeta premjestio je naglasak s pojedinca s invaliditetom na društvenu odgovornost. Dok je medicinski model povezan s načinima rehabilitacije osoba s fizičkim i mentalnim teškoćama, socijalni je model usmjeren na ukidanje društvenih prepreka i diskriminacije i polazi od jednakosti pristupa pravima i prilikama svih ljudi, bez obzira na fizičke i druge razlike. Na fizička i mentalna oštećenja u okviru toga modela gleda se kao na dio ljudske različitosti, unutar koje su svi jednako validni i vrijedni. U toj perspektivi nisu problem tjelesna oštećenja, nego društvo koje marginalizira osobe s tjelesnim oštećenjima, ignorira njihove interese i tako ih čini hendikepiranima. U središtu pozornosti nisu toliko same osobe s fizičkim ili mentalnim oštećenjima koliko odnos društva prema njima.

Društvo će reći kako ta i ta osoba ne može nikako biti slijep/slabovidan jer živi sam/a, snalazi se po gradu sam/a, kuha, sprema, brine se o obitelji ukoliko ima tu sreću da živi s obitelji.

Mi ćemo reći kako postoje različiti oblici i vrste oštećenja vida i kako se većina dešava postepeno što osobi daje određeno vrijeme prilagodbe. U tom razdoblju prilagodbe se naučiš snalaziti u sve manjem i manjem prostoru jer si prisiljen. Nemaš nikoga tko će ti pomoći. A i da imaš, najteže je tražiti pomoć.

Društvo će reći da ima različitih aktivnosti i samo treba izaći iz kuće.

Mi ćemo reći da ima različitih aktivnosti, ali je naše sudjelovanje moguće samo uz pratnju videće osobe u nepoznatom okruženju.

Društvo će reći da će se prilagodba javnog prostora dogoditi, ali ne u ovoj fazi već u sljedećoj fazi i samo treba malo sačekati.

Mi ćemo reći da čekamo.

Društvo će reći pa kad im je teško, neka ostanu kod kuće, to je najbolje.

Mi ćemo reći kako se karantena pokazala izuzetno teškom ljudima koji su odjednom bili prisiljeni ostati kod kuće.

Mi živimo u svojevrsnoj karanteni svaki dan.

I zato nosite maske. Njima nas štitite od eventualne bolesti, a sebe od dugotrajnog boravka doma.